Kako ste zavoljeli more, sjećate li se svojih prvih dječačkih fascinacija morem i bićima u njemu?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer se ne sjećam pa mogu pretpostaviti da je ta opsjednutost morem počela s mojim rođenjem. Gledajući moju djecu koja su prije proplivala nego prohodala za zaključiti je da ima nešto usađeno u genima. U kasnijem razdoblju život bez mora mi nije bio samo nezamisliv, već i besmislen. Primjerice, nekoliko puta sam dobivao ponude za nekakve više političko-administrativne funkcije, koje sam u startu odbijao jer im je mjesto bilo u Zagrebu, daleko od mora, a dodatno, to ionako nije nešto čime se želim baviti.

Foto: Privatan album

Jeste li kao dijete već proučavali sve što se u moru može naći ili je to došlo nešto kasnije?

Ni ne sjećam se prvih ronilačkih maski, ali se dobro sjećam da sam više vremena provodio ispod površine roneći, prvo na dah, a kasnije s autonomnom ronilačkom opremom, nego se kupajući. Imao sam ogromnu sreću da sam ronilačke aktivnosti uspio povezati sa profesijom pa se danas pola mojih znanstvenih radova odnosi na različita istraživanja korištenjem ronilačkih metoda. Uostalom, na sveučilištu vodim predmet ‘Tehnike podvodnih istraživanja’, a uz brojne druge aktivnosti ujedno sam i dugogodišnji član Znanstvenog odbora CMAS-a, Svjetske ronilačke organizacije.

Gdje ste završili osnovnu, i koju srednju školu ste pohađali?

Osnovnu školu sam završio u predgrađu Splita, u Podstrani gdje i danas živim, a srednju sam završio u Splitu, u kako smo je tada zvali, staroj Realki.

Kako ste se odlučili da će more biti i vaš profesionalni odabir, i je li možda postojao ‘plan b’?

Nažalost, u trenutku kada sam ja upisivao fakultet, u cijeloj Hrvatskoj nije bilo niti jednog studija koji se bavio morem, osim Kemijsko-tehnološkog fakulteta koji je tada na završnoj godini jednog studija imao smjer Marikulture. Na moju sreću, za vrijeme prve godine počelo se govoriti o otvaranju studija Pomorsko-ribarske tehnologije, što se uskoro i ostvarilo te sam se bez oklijevanja prebacio.

Foto: Privatan album

Koji predmeti su vas najviše zanimali tijekom studija, i zašto?

Svi stručni predmeti, uključujući i neke nautičke koje smo imali (nakon prve ‘ribarske’ diplome sam dodatno završio i nautički smjer), su mi bili izuzetno zanimljivi jer sam odmah shvatio da za iole razumjeti morske procese, usko specijalizirano znanje nije dovoljno, već je potrebna interdisciplinarnost. I danas proučavam neku tematiku koja na prvi pogled i nema neke bliske veze s mojim interesima, ali je zapravo prijeko potrebna da biste točno i precizno odredili razloge nekih pojava koje se dešavaju u i na moru, pa i predvidjeli, koliko god je to moguće, različite scenarije koji se mogu dogoditi u bližoj i daljoj budućnosti. Zbog točnih predviđanja koja su se obistinila me katkad u medijima nazivaju zlogukim prorokom, ali to nema nikakve veze sa neargumentiranim nagađanjima koje danas mnogi često koriste nadajući se da će nešto i pogoditi, već sa pomnom stručnom analizom svih dostupnih parametara te posljedičnim izvođenjem pravih zaključaka.

Foto: privatan album

Gdje ste išli na svoje prvo terensko istraživanje, što je bio fokus rada i kako je to izgledalo?

Bilo je to u Velebitskom kanalu krajem 90-ih u vrijeme kada je u tome području bilo mnoštvo tenzija između ribara s različitim ribolovnim alatima, kao i između domicilnog stanovništva i ribara okolnih područja. Bilo je to pravo iskustvo u kojem sam naučio mnogo o teškom životu ribara, kao i o mnogim specifičnostima toga zanata što mi je uvelike pomoglo u daljnjem radu.

Koja je bila najopasnija ekspedicija i što se dogodilo na njoj?

Projekt istraživanje naselja jastoga i hlapa početkom 2000. godine, bez sumnje. U tom projektu imao sam zadatak sakupljanja mrijesnih ženki jastoga s ciljem ustanovljavanja prve spolne zrelosti te vrste. Ronio sam sa, danas nažalost pokojnim vrsnim koraljarem, Vladanom Dandom Boićem na otočiću Orudu. Dando je ronio na nekih 90 metara dubine, a ja na oko 70. Ronili smo, kao što je to onda bilo uobičajeno, na komprimirani zrak, a ne na neke dubinske mješavine te sam ‘zaradio’ dubinsko pijanstvo. To stanje i nije lako osjetiti dok nije kasno. Imao sam običaj svako malo pregledavati ronilački kompjuter i kada sam shvatio da su mi brojke na mome Aladinu potpuno nerazumljive, ostalo je još malo prisebnosti da shvatim kako nešto nije u redu. Katapultirao sam se na pola dubine i uspio povratiti svijest pa danas tu priču mogu pričati i upozoriti na tu ronilačku bolest koja je uzrok stradavanja mnogih ronilaca i to najčešće sa fatalnim ishodom.

U kojim morima ste sve istraživali i koju ekspediciju biste izdvojili kao nešto posebno?

Bio sam na svim svjetskim morima, osim Antarktičkog, pa mi je teško izdvajati neku ekspediciju jer su mi sve drage. Ovog ljeta sam dva puta bio u Turskoj, gdje sam prvo vodio istraživanje morskih pasa u Iskenderunskom zaljevu, najistočnijoj točki Mediterana, a kasnije sam ronio oko tursko-sirijske granice, među ostalim, i na području mriještenja mnogih raža koje se primjerice odavno nisu vidjele u našem Jadranu. Posebno iskustvo bilo je mjesec dana ronjenja s velikom bijelom psinom u Južnoj Africi i to od Mossel Baya, preko Gansbaaija do Seal otoka u False Bayu blizu Cape Towna. Kako sam već od prije znao neke kolege iz tog područja organizirali su mi i priuštili neke stvari koje ne smijem ni spomenuti jer sam tako obećao. To prvo ronjenje sa ultimativnim predatorom o čemu sam još kao dijete sanjao, ostalo je duboko u mojoj svijesti.

Koja morska bića vas ustvari osobno najviše zanimaju i zašto?

Morski psi su za mene posve posebna grupa organizama koje na neki način obožavam. Ti živi fosili, kako ih mnogi zovu jer se nisu mijenjali milenijima, su na neki način savršena bića koja su danas pod udarom čovjeka koji ih bezobzirno uništava, direktno i indirektno, tako da je veliki broj vrsta pred odumiranjem. Trudim se da kroz IUCN (Svjetska organizacija za zaštitu prirode) i Shark Specialist Group, gdje sam supredsjednik za Mediteran i Crno more, te CIESM (Mediteransku znanstvenu komisiju), gdje sam voditelj programa za morske pse, djelujem na širu javnost i upozorim ih na značaj ovih divnih bića i njihovu ulogu u morskom ekosustavu i potrebu njihova očuvanja.

Foto: Privatan album

Što želite postići svojim radom, što biste željeli da ljudi znaju i uvažavaju?

Želio bih da ljudi shvate da, iako živimo na takozvanoj Zemlji, naš planet je zapravo More, jer je 71 posto površine pod morem. Nažalost, kako veliki broj ljudi ljudi za svoga života ne poviri ispod te površine, prema moru se odnose kao nečemu dalekom i neživom, a mnogi i kao prema nepresušnoj kanti za smeće jer kad nešto bace u more, to ‘nestane’. Primjerice, velika buka se diže oko zaštite amazonskih prašuma koje proizvode kisik, a većina ljudi uopće ne zna da oko 90 posto kisika na ovoj planeti dolazi iz mora. Također, klima uglavnom ovisi o moru, ali opet ne čini se uglavnom ništa konkretno kako bi se smanjile drastične promjene u moru, što za posljedicu ima upravo ovakve ekstremne vremenske prilike kojima smo svi svjedoci i ove godine. O ubrzanoj betonizaciji naše obale da i ne govorim, čije uništavanje svakodnevno vidimo što posljedično opet negativno utječe na morski okoliš. Vidimo i ovih dana da se šira javnost na čelu sa političarima uglavnom i dalje bavi partizanima i ustašama, dok se o esencijalnim stvarima koje direktno utječu na sve nas bave samo rijetki entuzijasti.

Koja neželjena ponašanja, kada govorimo o odnosu ljudi prema moru i morskim bićima, vas najviše smetaju?

Najlakše je objasniti situaciju kroz naše lokalne prilike. Jadran je proglašen hrvatskim najznačajnijim resursom, a često kažem da se političari njime bave samo 7 do 15 dana godišnje kada su na kupanju i kada raspravljaju koju su ribu jeli. U ostatku godine Jadranom se nitko ne bavi pa iako postoje brojni zakoni za zaštitu Jadrana, kako se naši političari vole hvaliti, svi se kao iznenade kad primjerice osvane neki novi ilegalni lukobran ili osobni mul, kao da su nastali u pet minuta. A onda se krene sa prebacivanjem odgovornosti sa jedne institucije na drugu i ne da se to ne riješi već se i drugi ohrabre neučinkovitošću države pa i oni odluče raditi što im padne na pamet. Jedan od brojnih primjera je izrada različitih studija na okoliš kojima se teoretski može zabraniti neko negativno djelovanje na morski ekosustav. Kažem samo teoretski jer u praksi investitor koji želi devastirati dio morskog okoliša plaća određenoj organizaciji izradu takve studije i jasno je da očekuje da mu se to i dozvoli što je uglavnom rezultat takvih studija. Posve je besmisleno očekivati da će neka organizacija izraditi studiju u kojoj se glavni ciljevi investitora zabranjuju radi negativnog utjecaja na okoliš, jer kada bi opet takva organizacija dobila od nekoga zahtjev za izradu studije!? Već sam nekoliko puta javno predložio da bi taj postupak trebalo urediti na način da investitor plaća izradu nadležnom Ministarstvu, koje bi postupak izrade dodjeljivalo slučajnim odabirom nekoj organizaciji koja bi na taj način bila posve neovisna o investitoru i imala mogućnost dati nepristrano mišljenje. Nažalost, iako se takav propis može donijeti vrlo brzo, posve je jasno da to mnogima ne odgovora, pa je samim time i budućnost Jadrana, uz sve ostale negativne utjecaje i nedostatak institucionalnog djelovanja, vrlo upitna.