Charles de Gaulle je još šezdesetih godina prošlog stoljeća smatrao da se Europa previše oslanja na Sjedinjene Američke Države u sigurnosnim pitanjima i da to Europu čini ranjivom na američke geopolitičke interese. Francuski lider je inzistirao na ideji da europske države moraju graditi vlastite obrambene kapacitete i osigurati stratešku autonomiju, umjesto da budu u potpunosti ovisni od NATO-a, gdje je dominaciju imala Amerika. Tko je bio visoki čovjek kojeg su zvali Motka?

Charles de Gaulle navodno se jednom zapitao: “Comment voulez-vous gouverner un pays où il existe 246 variétés de fromage?” (Kako vladati zemljom u kojoj postoji 246 vrsta sira?). Tom je rečenicom duhovito sažeo muke upravljanja Francuskom – zemljom nebrojenih raznolikosti, ukusa i tvrdoglavih individualaca. A upravo je jedan takav tvrdoglavi individualac, visoki general aristokratskog držanja, uspio Francusku provesti kroz najveće krize 20. stoljeća. Bio je to Charles de Gaulle, čovjek koji je vodio svoju zemlju u doba Drugog svjetskog rata, obnove poslijeratne Republike, dekolonizacije (uključujući burni rat u Alžiru) i nemirnih 1960-ih. Neupitni vođa Slobodne Francuske u ratu i utemeljitelj Pete republike u miru, de Gaulle je utjelovio francuski paradoks: istodobno uzvišeni vizionar i tvrdoglavi egocentrik, ozbiljan strateg i predmet sočnih anegdota.

Odrastao u tradicionalnoj katoličkoj obitelji plemićkih korijena, de Gaulle je od mladosti upio vjeru u veliku Francusku. Njegovi su preci možda sentimentalno uzdisali za kraljevima, ali Charles je sudbinu pronašao u Republici – doduše, Republici kojoj će udahnuti gotovo kraljevsku aureolu. Taj aristokratski pedigre dao mu je urođeno držanje viteza bez straha i mane, premda će ga život odvesti daleko od dvora: na bojno polje i u političku arenu, gdje će razviti osebujan stil vođenja države i vojske uz dozu francuskog sarkazma.

“Toute ma vie, je me suis fait une certaine idée de la France.” (Cijeloga života gajio sam izvjesnu predodžbu o Francuskoj.)

Kada je 1940. nacistička Njemačka pregazila Francusku, tada ne previše istaknuti brigadni general Charles de Gaulle odbio je položiti oružje. Umjesto predaje, pobjegao je u London i preko BBC radija uputio Appel du 18 Juin – poziv sunarodnjacima da nastave otpor, poručivši im da Francuska “nije izgubila rat”. U britanskoj prijestolnici samoproglašeni vođa Slobodne Francuske pokušavao je okupiti otpor protiv Vichyja i nacista, na zaprepaštenje službene kolaboracionističke vlade u Parizu – i uz povremenu nevjericu samih saveznika. Britanski premijer Winston Churchill podržao ga je, pa ubrzo gorko zažalio. Njih dvojica vodili su komične bitke ega usred pravog rata. “Quand j’ai raison, je me fâche. Churchill se fâche quand il a tort. Nous étions donc souvent fâchés l’un contre l’autre,” primijetio je de Gaulle (Kad sam u pravu, naljutim se. Churchill se ljuti kad nije u pravu. Stoga smo često bili ljuti jedan na drugoga). Churchill mu nije ostao dužan pa je navodno uzdahnuo: “De toutes les croix que je dois porter, la plus lourde est la croix de Lorraine” (Od svih križeva koje moram nositi, najteži je Lorraineov križ), aludirajući duhovito na znak Slobodne Francuske (dvokraki križ Lorraine – Križ ima korijene u povijesti Lorraine, francuske regije koja je često bila predmet sporova između Francuske i Njemačke. Povijesno se koristio kao heraldički simbol vojvodstva Lorraine. Nakon rata, križ Lorraine postao je trajni simbol francuskog patriotizma i otpora. Danas se može vidjeti na spomenicima posvećenima Drugom svjetskom ratu i često se povezuje s de Gaulleom i njegovim političkim naslijeđem) – a ujedno i na samog De Gaullea, svog najtvrdoglavijeg “saveznika”.
Nisu ni Amerikanci bili oduševljeni de Gaulleovom nepopustljivošću; predsjednik Roosevelt jedva ga je trpio, nazivajući ga potajno pretencioznim. A ni među Francuzima general nije odmah stekao jednoglasnu ljubav: neki u pokretu otpora smatrali su ga preoštrim i previše gladnim slave. No, kako to obično biva s karizmatičnim vizionarima, de Gaulle je svojom mješavinom ustrajnosti, patriotske retorike i inata postigao što je naumio. Do kraja rata Francuska je, dobrim dijelom zahvaljujući njemu, sjedila za stolom pobjednika – makar i u ulozi mlađeg partnera velikih sila. Kada je Pariz konačno oslobođen u kolovozu 1944., visoki se general prošetao Elizejskim poljem uspravnije od Eiffelova tornja, demonstrirajući prkosnu hrabrost. Legenda kaže da se tijekom mise zahvale u Notre-Dameu nisu zaustavili ni pucnjevi snajpera: meci su fijukali, a de Gaulle nije ni trepnuo. Ta scena – vođa koji hladno stoji usred kaosa – savršeno dočarava njegov karakter.

“Maintenant, elle est comme les autres.” (Sada je kao i ostali.)

Po završetku rata, de Gaulle je dočekan kao spasitelj domovine. Postao je predsjednikom privremene vlade, no brzo se pokazalo da čovjek od akcije nema strpljenja za sitna stranačka prepucavanja. U kaotičnoj republici, preplavljenoj političkim partijama, general se osjećao kao slon u staklarni. Već u siječnju 1946. dramatično je dao ostavku i povukao se “u tišinu” – što je zapravo značilo da se uvrijeđeno sklonio na stranu, čekajući da ga Francuska opet zazove. Sljedećih dvanaest godina proveo je uglavnom u svom seoskom domu Colombey-les-Deux-Églises, pišući ratne memoare i strpljivo čekajući novi poziv na dužnost. To je bilo i doba obiteljskog mira (koliko god je čovjek poput njega mogao mirovati). De Gaulle, obično krut i suzdržan u javnosti, u krugu najbližih pokazivao je nježniju stranu. Osobito je bio privržen najmlađoj kćeri Anne, djetetu s Downovim sindromom, za koju su svjedoci rekli da ju je otac zabavljao pjesmicama i strpljivo slagao puzzle na podu. Nažalost, Anne je 1948. preminula od upale pluća u dobi od 20 godina, u očevu naručju. Te je tužne večeri Charles je zagrlio neutješnu suprugu Yvonne i šapnuo: “Maintenant, elle est comme les autres.” (Sada je kao i ostali). U tim riječima slomljenog oca otkrio se na trenutak čovjek iza generala – onaj isti de Gaulle koji će cijelog života privatno nositi krunicu u džepu i vjerovati da su i najjači bespomoćni pred sudbinom.

Francuska politika nije, doduše, dugo izdržala bez “tvrdoglavog Charlesa”. Dok se on povlačio po svom imanju i povremeno držao govorancije nezadovoljan smjerom zemlje, Republika je tonula iz krize u krizu. Kada je 1958. kolonijalni rat u Alžiru zaprijetio preliti se u državni udar, zazvali su starog generala da još jednom uskoči i spasi stvar. De Gaulle je spremno izašao iz svoje “samoizolacije”.

Charles de Gaulle trijumfalno se vratio na vlast u svibnju 1958., dočekan od naroda kao junak koji će spriječiti građanski rat. Odmah je zavrnuo rukave i prionuo pisanju novog ustava po svojoj mjeri. Tako je rođena Peta republika – s jakim predsjedničkim ovlastima koje su de Gaulleu napokon dale mogućnost da “kormilo” drži čvrsto, bez previše upletanja svađalačkih parlamentarnih partija. Kritičari su, dakako, prigovarali da si je time zacementirao ulogu izabranog monarha. Ironično, čovjek odgojen u monarhističkoj obitelji postao je gotovo kralj republike – ali kralj koji je odgovarao samo narodu. De Gaulle nikada nije želio pravog kralja nad Francuskom, ali nije vjerovao ni da se zemljom može uspješno upravljati ako vlast nema autorité. Sada, kao predsjednik (ali uvijek ponosno nazivan Le Général), mogao je upravljati onako kako je oduvijek zamišljao: ozbiljno, strateški i – po potrebi – tvrdoglavo, uvjeren da on najbolje utjelovljuje volju i sudbinu Francuske.

Uslijedilo je desetljeće relativnog mira i procvata koje Francuzi zovu Trente Glorieuses (“trideset slavnih” godina, 1945.–1975.). Francuska je pod de Gaulleom doživjela ekonomski oporavak i ambiciozne modernizacije, ali generalov fokus bio je na nezavisnosti i veličini Francuske na svjetskoj pozornici. Pod njegovim vodstvom zemlja je razvila vlastitu atomsku bombu (postavši četvrta nuklearna sila) i vodila politiku inata prema velikima: de Gaulle je demonstrativno izašao iz vojne strukture NATO saveza 1966., dvaput rekao sudbonosno “non” britanskom ulasku u Europsku ekonomsku zajednicu, priznao komunističku Kinu 1964. prije većine Zapada, a u Africi i Aziji gradio posebne odnose naglašavajući slavnu francusku tradiciju umjesto blokovske podjele svijeta. Takvi potezi donijeli su mu status vizionara u očima mnogih sunarodnjaka – konačno je netko Francuskoj vratio osjećaj grandioznosti (koliko god ona realno bila srednja sila). Naravno, u očima Angloamerikanaca ostao je čovjek koji s dosadnom postojanošću – “nije surađivao” kad god bi to od njega očekivali. No de Gaulle se time ponosio: njegova ideja Francuske bila je ona “qui ne peut être la France sans la grandeur” – da “Francuska ne može biti Francuska bez veličine” – i tome je podredio svoju vanjsku i unutarnju politiku.

Nije međutim ni tih godina na vrhu prošlo bez uzbuđenja i pokoje afere. Generalov ozbiljni lik znao je iznenaditi nekonvencionalnim potezima. Tako je 1967. tijekom posjeta Kanadi šokirao svoje domaćine izašavši na balkon gradske vijećnice u Montrealu i uzviknuvši: “Vive le Québec libre!” (Živio slobodni Quebec!) – otvoreno podržavši frankofonski separatizam u Kanadi. Diplomatima se sledila krv u žilama; službena Ottawa oštro je prosvjedovala, a de Gaulle je prekratio posjet, no kod kuće mu je taj potez donio ovacije onih koji su uživali vidjeti “staro galijsko prkošenje Anglosaksoncima”. Već sljedeće godine stigao je daleko ozbiljniji izazov – onaj na domaćem terenu. Svibanjska revolucija 1968. izvela je stotine tisuća studenata i radnika na ulice Pariza. Barikade, suzavac, masovni štrajkovi – činilo se da je autoritet velikog de Gaullea konačno uzdrman. U jeku kaosa, general je na jedan dan netragom nestao iz zemlje (tajno je odletio u francusku vojnu bazu u Njemačkoj, očito po podršku vojske), što je nacija dočekala s nevjericom: je li “Djedica” pobjegao? No, dramatični obrat uslijedio je kada se de Gaulle vratio pred kamere: raspustio je parlament, raspisao nove izbore i poručio buntovnicima da Francuska ima izbora između njega ili kaosa. Njegova odlučnost se isplatila – već u lipnju 1968. narod ga je plebiscitarno podržao, smirivši barikade. Bilo je to posljednje veliko iskušenje za starog generala na vrhuncu moći.

A kako je de Gaulle živio iza kulisa dok je oblikovao povijest? Iznenađujuće skromno, rekli bi neki. U Elizejskoj palači nije priređivao raskošne dvorske balove niti bankete s kavijarom svakog dana. Dapače, poznato je da je među omiljenim jelima predsjednika de Gaullea bio rustikalni zec sa suhim šljivama, a za desert jednostavna slastica od tučenih bjelanjaka na kremi od vanilije (poznata île flottante). Od stotina francuskih sireva, preferirao je pikantnu narančastu mimolette iz rodne Flandrije, pa iako je šaljivo sumnjao u vladanje zemljom od 246 sireva, u jednom je siru sasvim uživao.

Njegova supruga Yvonne, pobožna i konzervativna prvakinja domaćeg ognjišta zvana “Tante Yvonne” (Tetka Ivona), pazila je na moral i skromnost u predsjedničkoj rezidenciji. Dok je svijet prolazio kroz seksualnu revoluciju 60-ih, u de Gaulleovoj kući je vladao strogi katolički kodeks: bez golotinje na televiziji, bez skandaloznih zabava do zore. Karikaturisti su, naravno, imali svoje viđenje – često su crtali generala kao mrzovoljnog diva ogromnog nosa i ukočenog držanja. No on se na karikature rijetko obazirao. Štoviše, ponekad bi ih nadmašio vlastitim humorom. Jednom je, tako, u jeku političke kampanje, netko uz cestu izvikujući parole doviknuo: “Mort aux cons!” (Smrt glupacima!) – na što je de Gaulle, prolazeći, nonšalantno dobacio: “Vaste programme!” (Ambiciozan program!). U dvije riječi i sarkastičnom osmijehu uspio je nasmijati pratnju, pokazavši da i u najuzvišenijem Francuzu čuči zdrav humor.

Zanimljivo, de Gaulleov put imao je i poneku paralelu s onim drugog slavnog ratnog vođe 20. stoljeća – jugoslavenskog maršala Josipa Broza Tita. Obojica su iz Drugog svjetskog rata izašli kao neosporni simboli otpora fašizmu, obojica su kasnije prkosili i Istoku i Zapadu držeći svoje zemlje nezavisnima, i obojica su gajili osebujan kult ličnosti. Ipak, sličnosti tu negdje i prestaju. Tito je vladao doživotno i to na dosta raskošan način – uživao je u luksuzu, nosio raskošne uniforme, pušio skupe cigare, družio se s filmskim zvijezdama, a ljubavni život bio mu je dovoljno buran da puni trač rubrike. De Gaulle, nasuprot tome, nije bio ni blizu tako “životno vedar”. Nakon što je jedno desetljeće proveo na čelu države, napustio je vlast čim je pomislio da je izgubio povjerenje naroda, a privatno je živio gotovo asketski. Dok je Tito posjedovao vile, jahte i blue train, Charles je nakon predsjedničkih banketa radije odlazio u svoj skromni seoski dom. Jedan je bio bonvivan i autokrat, drugi stoik i uvjereni republikanac. I u intimnom životu bili su posve različiti: Tito je imao nekoliko brakova i izvanbračnih veza, dok je de Gaulle cijeli život proveo uz jednu ženu i obiteljsku večeru uz čašu crnog vina.

Prema dostupnim izvorima, nije potvrđeno da su se dvojica istaknutih vođa pokreta otpora i značajnih državnika, Josip Broz Tito i Charles de Gaulle, ikada susreli. Iako je Tito izražavao želju za takvim susretom, de Gaulle je ostao suzdržan. Pojedini izvori navode da je de Gaulle tražio od Tita da pomiluje četničkog vođu Dražu Mihailovića, što je Tito odbio. Također, postoje tvrdnje da je Tito dao posebno urediti jedan vagon Plavog vlaka za potrebe bračnog para de Gaulle, u nadi da će se susret ipak ostvariti, no do tog susreta nije došlo. Tijekom Drugog svjetskog rata, de Gaulleov pokret otpora održavao je dobre odnose s jugoslavenskom vladom u izbjeglištvu, čiji je Mihailović bio ključna figura na terenu. Obje su strane imale sjedišta u Londonu. Francuzi su nastavili podržavati Mihailovića čak i nakon što su ga Velika Britanija i SAD prestale podržavati, dajući legitimitet partizanima unatoč ideološkim razlikama. ​

Nakon što je uspješno prebrodio oluje šezdesetih, de Gaulle je 1969. odlučio provjeriti ima li i dalje bezrezervnu podršku naroda – raspisao je referendum o reformi Senata i regionalne uprave, simbolički vežući svoju ostavku uz rezultat. Francuzi su ga tada prvi put demokratski odbili. Pokazalo se da je i karizmatičnom vođi vrijeme počelo curiti. Držeći do svoje riječi, de Gaulle se odmah povukao s dužnosti nakon poraza na referendumu u travnju 1969. Nije čekao ni dana – u svom stilu spakirao je kovčege i otišao natrag u Colombey-les-Deux-Églises, ovaj put kao umirovljenik. Tamo je, daleko od pariških svjetala pozornice, 9. studenog 1970. mirno preminuo od aneurizme, sjedivši u svom naslonjaču (ironično, usred rješavanja križaljke, što je bio njegov svakodnevni hobi). Oporukom je zabranio ikakav državni spektakl na sprovodu – želio je biti pokopan kao običan građanin, uz svoju kćer Anne na seoskom groblju. I doista, ispraćaj u Colombeyu bio je skroman, uz prisutnost tek obitelji i lokalnih prijatelja. Ipak, cijela Francuska tih je dana zastala: u Parizu je održana misa zadušnica u Notre-Dameu na kojoj su se okupili svjetski državnici, a radio je tiho svirao omiljene himne starog generala.

Time je završio život čovjeka kojeg mnogi i danas smatraju najvećim Francuzom modernog doba. Njegova mistična aura vizionara Francuske nastavila je živjeti i nakon njega. De Gaulle je u svojim Mémoires de guerre zapisao čuvenu rečenicu: “Toute ma vie, je me suis fait une certaine idée de la France.” (Cijeloga života gajio sam izvjesnu predodžbu o Francuskoj.) Ta predodžba – o Francuskoj koja, unatoč svim porazima i manama, uvijek nekako ima veličinu – bila je njegova zvijezda vodilja. S tom idejom otišao je u egzil 1940., s njom se vratio u domovinu, s njom je gradio novu Republiku. Danas, pet desetljeća kasnije, ta vizija i dalje lebdi iznad francuske politike. Mnogi predsjednici nakon njega, bilo ljevičari ili desničari, pokušavali su se predstaviti baštinicima de Gaulleove ideje samosvojne i ponosne Francuske. Njegovo ime nose pariški aerodrom i mnogi trgovi; u anketama o nacionalnim velikanima redovito osvaja vrh. I premda su ga suvremenici ponekad doživljavali kao tvrdoglavog grand homme kojeg je bilo teško voljeti, danas je lik Charlesa de Gaullea obavijen gotovo romantičnom nostalgijom. Ostale su anegdote, ostao je onaj karakteristični profil nosa u povijesnim udžbenicima, ostale su i riječi koje se i dalje citiraju. Francuska možda ima više od 246 vrsta sira, ali se uvijek iznova nađe samo jedan General de Gaulle – vizionar s misijom, strateg ozbiljna lica, i sarkastični pripovjedač francuske priče u istoj osobi.